Sjaj osame – pred slikama Dragoslava Živkovića

Sve više si sa onim što je nestalo

a javlja se kao da postoji

iz neke svoje ili tvoje tame

praznine ili izgnanstva

kao san koji se sanja više puta

Šta to nestankom zauvek nestaje

a šta kao nestalo

ne može da te napusti

Je li to pusta kuća u pustom predelu

u bezvremenoj tmini i tišini

obasjana samo svojom osamom

tek toliko da se naslućuje

kao kakav beleg u pustoši

Toj kući koje više nema

tom prividu kuće

ne možeš ni da se približiš

iako ona bez tebe ni takva ne bi postojala

Ili su to prazne posude

Na stolu u tami prazne prostorije

Koje dodiruje i blagosilja sjaj osame

i tiha tuga za onima koji su iz njih

poslednji zalogaj i gutljaj uzimali

Ili su to lica-maske lica-oznake

sa nekih zaumnih litija i poklada

zaumnih okupljanja

zaumnog bolnog opraštanja

od one koju kao nevestu odvode

i čiji lik više ne razaznaješ

Ili su to česti preobražaji

tvoga lika u tamnom ogledalu

zagledanog u neku dublju tamu

Ili to tvoja osamljena duša

kao titravi plamen sveće zadušnice

sve što je nestalo

a ne može da te napusti

prihvata osvetljava i umiruje

kao uklete duše nespokojne

Toma Mijović,

Iz proticanja u proticanje,  sabrane pesme 3, (2010.), CZK Zaječar,

Apostrof, Beograd, 197-198