Sjaj osame – pred slikama Dragoslava Živkovića
Sve više si sa onim što je nestalo
a javlja se kao da postoji
iz neke svoje ili tvoje tame
praznine ili izgnanstva
kao san koji se sanja više puta
Šta to nestankom zauvek nestaje
a šta kao nestalo
ne može da te napusti
Je li to pusta kuća u pustom predelu
u bezvremenoj tmini i tišini
obasjana samo svojom osamom
tek toliko da se naslućuje
kao kakav beleg u pustoši
Toj kući koje više nema
tom prividu kuće
ne možeš ni da se približiš
iako ona bez tebe ni takva ne bi postojala
Ili su to prazne posude
Na stolu u tami prazne prostorije
Koje dodiruje i blagosilja sjaj osame
i tiha tuga za onima koji su iz njih
poslednji zalogaj i gutljaj uzimali
Ili su to lica-maske lica-oznake
sa nekih zaumnih litija i poklada
zaumnih okupljanja
zaumnog bolnog opraštanja
od one koju kao nevestu odvode
i čiji lik više ne razaznaješ
Ili su to česti preobražaji
tvoga lika u tamnom ogledalu
zagledanog u neku dublju tamu
Ili to tvoja osamljena duša
kao titravi plamen sveće zadušnice
sve što je nestalo
a ne može da te napusti
prihvata osvetljava i umiruje
kao uklete duše nespokojne
Toma Mijović,
Iz proticanja u proticanje, sabrane pesme 3, (2010.), CZK Zaječar,
Apostrof, Beograd, 197-198